Alright hear this

Kako ima istine u ovome. "I onako ne mislim dugo ostajati na ovom poslu, prvom prilikom bježim iz ove ludnice i to idem do kraja, do samog vrha!" - pisala sam prije godinu dana. Doduše, nedostaje mi samo 2-3 stepenice do samog vrha, bar što se tiče moje struke. Ono što sam tražila sam i dobila. I sad postavljam pitanje da li sam to zapravo htjela? Da, u to vrijeme sam to priželjkivala. I uspjela sam ostvariti svoju želju. I na to sam jako ponosna!

Ali, kako uvijek u mom životu postoji jedan veliki ALI... Sad sam sigurna da ovo nisam željela. Naporno je i stresno, jedva izdržavam. A još uz to, imati puno mlađu kolegicu koja me "uči svom poslu" koji sam naučila prije nekoliko godina... Koja pametuje i ponaša se kao da je glavni šef... Pomalo mi se povraća od takvih ambicioznih osoba. Čak sam u nekoliko navrata pomislila kako je zaljubljena u svog šefa, učinila bi sve za njega, vjerojatno i pojela svoje govno. Nažalost ili nasreću, sad imam priliku i takvu osobu poznavati. Često se uhvatim kako prevrćem očima, nadajući se da nitko ne vidi. Ionako svi o meni misle da sam umišljena kučka, jer teško se uklopiti u uhodanu kolektivu, slušajući zlobne komentare tipa: a ova nova pih... Nitko ni ne daje priliku upoznati me kakva jesam. Jer, iako zajebana, jako sam zabavna, ali postaje mi jako teško smješkati se slušajući razgovore o nedjeljnjim misama, savršenim obiteljima... Da, samo slušajući, jer o tim "uobičajenim" stvarima nemam komentara pred svima. Zapravo imala bi puno toga za reći, ali bojim se i pomisliti šta bi drugi rekli da kažem da nisam krštena, da mi je djetinjstvo bilo sjebano, da su se roditelji mrzili. Nisam jedna od onih iz savršeno sretne obitelji i nemam zabavne i poučne priče o istim.

Često se uhvatim razmišljajući i o dolasku u metropolu. Sjetna sam, nostalgična, nedostaju mi prijatelji, poznati ljudi. Lako se izgubiti u ovako velikom gradu. Koliko god srala da mi nije bitno zbog mog već spominjanog sada već i bivšeg frenda, užasno sam ljuta na njega (zapravo na sebe) jer imam osjećaj da me zajebao (sama sam sebe zajebala). Ili sam možda jedna od onih koji nikad nisu zadovoljni s nekim stvarima?? Moj divni bivši cimer kaže da sam se u ovih desetak godina zasitila svog posla, svoje struke i da je vrijeme da nešto mijenjam. Imam par opcija koje koštaju, još razmišljam, jer ne vjerujem da ću ovdje ovako dugo izdržati, jer imunitet mi je totalno sje... zapravo nemam ga više!

I na kraju se pitam što poželjeti, a da ne požalim, jer što poželim, to i ostvarim, ali požalim.

Tko bi rekao da će mi se život toliko promijeniti otkad sam doselila u Zagreb. Ali to sam sama tražila i dobila. Svemu što se događa smo mi sami uzrok. I ipak je postojao dobar razlog zašto su mi se i neke ružne stvari događale, jer to me dovelo do jedne osobe s kojom trenutno živim. Bili smo cimeri četiri mjeseca i jedan vikend smo postali bivši cimeri. Sada živimo zajedno. Preskočili smo fazu odlučivanja u vezi da li ćemo živjeti zajedno. I dalje smo prijatelji, kao i prije, samo smo dodatno produbili prijateljstvo, postali ljubavnici. I nema jednostavnijeg načina zbližiti se s nekim. Sada imamo nešto posebno. Nikad nisam s nikim započinjala vezu na taj način. I neko vrijeme sam se pitala, budući nisam imala iskustva u životu s cimerovanjem, da li je to uobičajeno da se dogodi. Da li osobe koje žive zajedno kao cimeri, često završe zajedno i u krevetu?

Danas sam nešto spoznala. Da hodanje u čizmama na petu zahtijeva visoku koncentraciju, uključuje rad nekih nepoznatih mišića, ali da mi noge izgledaju još bolje! Nakon puno godina ravnih cipela i čizama, odlučila sam kupiti obuću koja ima povišenu petu. Pa da vidim kako ću se snaći u tome. Jer već je vrijeme da imam bar jednu takvu stvar; da se malo „uozbiljim“! Izgleda elegantnije, osjećala sam se kao prava elegantna žena! Zamišljala sam da sam manekenka! Ono noga-ispred-noge, ravno držanje. I snašla sam se, super mi stoje i prilagodila sam se novonastaloj situaciji. Čak sam razmišljala kako bi se snašla na modnoj pisti, stalno sam se pogledavala u izloge, složila ozbiljnu facu i zamišljala kako svi gledaju odjeću koju kao model nosim!
Ali ipak, nakon sat-dva hodanja, umorila sam se. I shvatila da me bole neki mišići za koje nisam znala da postoje… Naravno nove čizme su zahtijevale takav kompletni stil, kraću suknju, fensi kaput i torbu. Sve sam to navukla na sebe, a uz novu modernu frizuru, osjećala sam se kao neka nova/druga osoba. I svidjelo mi se na trenutke. Ali kad sam primijetila da me žene gledaju s ljubomorom u očima, a muškarci s nekom pohotom, nije mi se više sviđalo kako izgledam. Ne želim da me tako ljudi gledaju. Poneki muškarci su tako buljili u moje noge, da sam se i uplašila da će me pratiti i zaskočiti negdje u mraku. Mamicu vam mušku! Onda sam odlučila da se tako više neću oblačiti. Teško je ženama sa dobrim nogama. A neke to sve vole, te pohotne poglede. Ali ja ne.
Napokon sam došla doma, skinula sve to sa sebe, obukla staru trenerku, skinula šminku, zavalila se na kauč i opet sam ona stara ja. Sad razmišljam kakve ću si čizme kupiti. Ravne, bez pete! A ove bi mogla prodati. Neke bi bile sretnije u njima nego ja!

Mhm... jednu produženu sa mlijekom... zapravo može bijelu kavu, i jednu kolu bez leda sa puno limuna... i pepeljaru.
Malo da promijenim okruženje u kojem se nalazim već tri dana. Ne, nisam u internet cafe-u ili tako slično. U kuhinji sam. Bolujem u krevetu već nekoliko dana. Ali uspjela sam ustati. I mislim da sam spremna na kavu i kolu. Baš je dobra ta kola, super skida kamenac! I sa zubi, i sa pločica!

Slijedeći post kad dobijem inspiraciju... nestala je mojim pretjeranim oduševljenjem što više nisam u krevetu!

Napokon u svojoj sobi, napokon imam svoj mir. Ovako se već može živjeti. I pisati. A evo i sunca!

Sjedim na krevetu, na ispruženim nogama laptop, u jednoj ruci cigareta, na stolu vruća kava, pišem post, znam da nema zadovoljnije osobe od mene sada. Napokon mogu raditi što hoću, kada hoću i ne moram se nikome opravdavati. Dočekala sam to, napokon!

Frend je završio daleko u inozemstvu...tamo gdje je i htio. Ja sam ostala sama u metropoli, kako sam i htjela. Mislio je da ću opet ići za njim. Krivo je mislio. Bilo mu je teško, ali shvatio je da je tako najbolje. Pametan dečko. Ipak nisam potratila dvije godine na budalu. Na kraju svega, zadovoljna sam što je ovako ispalo, svi sretni i zadovoljni.

Ali ipak mislim da sam ja malo sretnija. Prije mjesec dana dok sam bila u svom gradiću, u fazi gadnog pijanstva (kažu da smo onda najiskreniji), poljubila sam jednog drugog dečka, svog prvog dečka. I bilo je kao se da u ovih 12 godina nismo nikad ni rastali. Dosta zanimljivo. Pričali smo cijelu noć, cijelo jutro, nismo spavali. Shvatila sam da ga volim i da mi je jako drag. Najdraži. Da sam ga uvijek voljela i da ću ga uvijek voljeti bez obzira bili mi zajedno ili ne. Poštujem ga i cijenim. Sve ove godine on se nadao da ćemo opet nekad biti zajedno, ali nikad ništa nije spominjao. Meni je uvijek bilo lijepo s njim, ali mislila sam da je takav prema svima. I oboje smo šutili godinama i bili samo prijatelji. Ali eto, sudbina (i alkohol) su napravili svoje. Zaključak svega je da sam morala odseliti u metropolu, doživjeti tu neke jako gadne stvari i nakon devet mjeseci otići na vikend u svoj rodni gradić, napiti se, biti iskrena, poljubiti ga, pa da oboje shvatimo da smo jedno za drugo.

Sama u sobi, još nekih sat vremena na poslu... Pa i nije tako loše ovdje. A s obzirom da sam i upoznala nekoliko osoba, a zapravo točnije jednu ženu, malo bolje, s kojom popijem kavu, opet se premišljam oko traženja novog posla. Nisam ni sama pametna. Možda moje nezadovoljstvo ne bi riješilo ni drugo radno mjesto, mislim da bi trebala mijenjati sebe iznutra. Jer stalno sam nemirna, ali ne znam točan uzrok tome. Pomalo mi je dosadno u životu, a ni sama ne znam šta bi radila! Frenda zadovoljava svakodnevno sjedenje na kauču, a mene ubija zatvoreni prostor. A tako me lako povede za sobom na taj kauč, da i ja izgubim volju igdje ići. Naravno sama, jer ne poznajem ljude s kojima bi se intenzivno i često družila. Nije lako biti skoro cijeli dan sam sa svojim mislima. A družiti se s bilo kime, samo da bi se družila, neeee. Nije to za mene. Nemam više živaca ni godina kad mi je svejedno s kim sam, gdje sam i slično. Odlučila sam već odavno da biram prijatelje, a ostalima dam do znanja (indirektno) da ne bi s njima.

Gle danas je 1. april. Moram se dobro pripremiti na zajebanciju kad dođem kući, jer frend zna biti užasno dosjetljiv, ovaj dan kao da je stvoren za njega. Hm... bilo bi super kad bi dobila inspiraciju pa njega sjebati. Ali ju nemam. Nemam volje. Pomalo sam izgubljena. Podižem u knjižnici knjige koje se bave temama kao što je duhovnost, zen priče, kako meditirati i slično. Ali znam sebe, čim ja čitam knjige u životu, to onda znači da mi je doooosaaaadnooooo...

A danas sam i mamurna. Skužila sam da mi fali alkohol kad ne pijem. Počinjem brijati (to je prva purgerska riječ koju sam izgovorila) da sam neka cugerica. Za vikend, petak i subota, obavezno pijem, jer mislim da nemam šta drugo. A i zabavnije mi je kad popijem. Naravno u granicama, a te granice nemali broj puta prijeđem. Pa se malo osramotim, pa zateturam, pa mi se počne spavati i odem u krevet i tako poštedim ljude oko sebe da me ne gledaju takvu. To me čeka i sutra... a obzirom na produženi vikend, hm, baš bi izašla negdje van i plesala. Prošli vikend me tako uhvatilo plesanje, da sam mislila plesati nasred konzuma, ali frendu se nije dalo ići van. Kaže nemamo gdje. Pa smo opet sjedili na kauču i gledali spotove na youtube. Pa sam tak pijana zaspala pored njega i ostavila fejsbuk upaljen. Pa je čitao neke poruke koje nije trebao pročitati, a u biti samo sam se dopisivala s jednim kul i simpa tipom. Ali na kraju je ispalo ok. Bio je samo ljubomoran i shvatio da se mogu i nekome drugome sviđati i to, pa je malo bio dobar i pažljiviji puno. Nažalost nije dugo trajalo. Mislim da se nije oko toga previše uzrujavao, jer sigurno radi slične stvari, pa je sad pomislio "a dobro, ima i ona takvih stvari, moje su puno gore, ne smijem se sada jako ljutiti na nju". Al kaže da nije tako, a ne znam. Tak mi je svejedno! Sad jedino čekam kraj radnog vremena, da mogu otići, nešto pojesti, pa gibam dalje. Danas se mora kupiti šunka i jaja i mladi luk. A i do knjižnice po neke nove knjige.

Kako to već kod mene ide u nekim fazama, tako sam sada u jednoj da ne želim više biti sa dečkom (u prošlom postu nazvah ga frendom, pa ću tak i ubuduće). Izdržala sam tri mjeseca života s njim, izgubila tonu živaca zbog nekih njegovih sranja i šta sam dobila? Ništa! Zapravo jesam, dobila sam život u metropoli, što sam i htjela. Htjela sam otići iz svog gradića. Tamo me ubijala rutina, dosada. Ovdje nije tako. Ima toliko puno stvari za iskušati, toliko mjesta za obići, a još nisam ni počela!

Prvih mjesec dana je najgore bilo. Ali je prošlo. I zato se ne želim toga prisjećati. Ali moram napisati da sam se totalno razočarala u ljude, pogotovo na poslu. Tako nešto hladno i neljubazno, odvratno. Ali kako se ja kao pravi blizanac privikavam na sve, lako sam i preko toga prešla. Mogu biti najbolja i najmilija, ali mogu biti i prava kučka. A da ne spominjem njihovu ljubomoru! Ma te purgerice se mogu sramiti i ništa više! Ionako ne mislim dugo ostajati na ovom poslu, prvom prilikom bježim iz ove ludnice i to idem do kraja, do samog vrha!

Nikad samouvjerenija, a kad se sjetim o čemu sam razmišljala prije pola sata... dođe mi da se smijem sama sebi kako mijenjam raspoloženja. Odlučila sam ostaviti mog frenda na miru, da uživa u svom životu, sa svojim problemima, a ja ode nekim novim putevima, tražiti sebe, i biti sama. Jer često, u skoro svakoj vezi, izgubim sebe. Zato što se predam. A to ću sada mijenjati.

Sviđa mi se što ovdje svatko ide svojim putem, ne obaziru se previše ljudi na nikoga. A i svega sam se nagledala dosad. Neki dan je cura rigala na stanici, a svi su okrenuli glavu. Zanimljivo!

Ne sviđa mi se što sam usamljena. Ali nije da mi fali sad obitelji i moji prijatelji, da ne mogu bez njih, nego jednostavno jednom tjedno ili dva puta mjesečno da se vidim s njima i meni dosta. Baš sam postala sebična. Ali to mi je dovoljno. Šta ću.

U svom gradiću sam bila samo jednom otkad sam otišla. I nisam shvatila koliko mi fali dok nisam došla tamo i čula naglasak koji nije purgerski, ljude koji ne govore kaj! Pa to je bilo fantastično! Nadam se da se neću toliko prilagoditi i to stalno govoriti, kaj bum? kaj buš? a kaj sad?

Ali dobro se nosim, nema nostalgije, barem ne one pretjerane. Ponekad me nešto podsjeti na moj gradić, ali onda samo osjećam neku sjetu. Drago mi je što sam tamo živjela, ali mi je draže što sam sad ovdje.

Iako ne baš sa nekim prelijepim iskustvima, za početak, ali sad sam ovdje i uživam u otkrivanju svega! I svima preporučam drastične promjene u životu!

Jedan od zanimljivijih uleta. Cijelog razgovora se ne sjećam, jer sam tu večer (ili jutro) bila jaaako vesela. A ono što se ne sjećam, nije se ni dogodilo! Ali voljela bih da nije tako... jer ostavio je neki dojam, ne znam kakav, opet, ne sjećam se, ali znam da sam poslije ostala paf. Zaintrigirao me u tom trenu, mislim da bi me čak uspio osvojiti da smo imali malo više vremena, znam da je bio jako uporan i da smo pričali o mojoj frizuri neko vrijeme, a onda o tome kako oboje idemo uskoro iz ovog grada, jer tu nema nikakve budućnosti, da puši duhan i da nije na fejsbuku.. I morala sam onda ići. Samo sam mu rekla da se možda vidimo na kolodvoru u Zagrebu. Ne znam ni kako se zove, nismo razmjenili brojeve mobitela. Kao u nekom filmu! Ali neću ga zaboraviti i zato sad pišem o njemu. Možda se nekad prepozna!

Odmah ću iskoristiti priliku pa još nešto napisati, jer već neko vrijeme se pokušavam logirati u blog editor ili kako se već zove, ali ne uspijevam!

Saznala sam i datum početka rada. Prvi ponedjeljak u novoj. Znači 2010. doslovno počinjem ispočetka. I sviđa mi se. Volim stvari počinjati ispočetka, upoznavati nove stvari. Zasad se sve odvija kako želim i sretna sam. Ali još nisam odlučila koji dan ću se presliti... 29.12. mi zvuči dobro. Nisam se počela pakirati, valjda imam vremena za to, a i ne znam šta sve da nosim! A ne znam ni gdje se točno selim! Ali počela sam se pozdravljati i nazdravljati sa prijateljima... kao da se više nikad neću vidjeti s njima... Ha znam kako je to, svi kažu da će mi dolaziti u posjet, bumo vidli sada tko su pravi prijatelji!

A moj frend u metropoli (tako sam ga sad nazvala jer sam pomalo ljuta danas na njega) se nedavno zaposlio i predložio da zajedno živimo, iako je moja prvotna ideja bila da živim sama odnosno sa cimericama. Ali naravno kad bolje promislim, jednostavnija je i puuuno bolja opcija živjeti s njim, nego s nekim nepoznatim kokoškama! Nismo se još bacili u pretraživanje stanova, kaže frend da za to ima vremena kad dođem, pa sam nakon živciranja (jer ne mislim da možemo naći dobar, jeftin stan u 2 dana) totalno opustila i to prepustila njemu. Jer njemu je sve tako jednostavno i svemu pristupa ležerno (joooj da sam barem ja takva), ali sam ipak malo drugačiji tip... Ali koliko brzo planem, isto tako se i smirim. Tako da opet dođe sve na svoje... a moj moto "biće kak bude" i dalje ostaje glavni moto!

I da, skoro zaboravih... zanima me šta bi vi odgovorile da vam tip dođe iza leđa i postavi pitanje iz naslova? Ja se svog odgovora ne sjećam baš točno... bilo je nešto u smislu da se takvo što ne može kupiti, da se to stvori!

Neki dan mi mama kaže "vodim te na večeru". Odmah sam znala da neće dobro završiti. Jer novaca da plati večeru nema obzirom na visinu mirovina u Hrvatskoj, a onda pomislih da možda žena želi proslaviti moj odlazak od kuće! Pojasni mi da je naš telefonski broj sretan i da je ona ta sretnica kao vlasnica broja, koja je osvojila jednu od nagrada. Naravno, ukoliko dođe na prezentaciju nekih proizvoda i večeru, uz uvjet da nekoga povede. I tako se uputismo nas nekoliko ženskih iz obitelji. Zašto ne, nešto pojesti, malo se družiti, pogledati neke proizvode, možda neke jeftinije i kupiti. Ovo nam nije prva takva prezentacija, jer naš telefonski broj je stvarno dosta sretan i često zovu. Došli smo tamo oko pola 7, nitko od nas nije večerao, jer večera će nas dočekati tamo. Vrijeme je lagano prolazilo, 10 minuta, 20 minuta. Prođe i pola sata, nema večere, nema nikoga službenog... Iza sedmice ulijeće neki mladi tip, nasmijan, ide od stola do stola i skuplja tzv. pozivnice koje su vlasnici telefonskog broja dobili. I počinje. "Dobra večer, bla bla, vjerojatno svi znate kako idu ove prezentacije.. Prvo večerate, zatim vam netko govori o zdravim proizvodima.. i to ne traje puno. Ali ova prezentacija je drugačija, ovdje imam puno za reći, trajat će do ponoći!" Ma šali se, svi se nasmiju. A on na to "ma šalim se, skratit ću ja to na ukupno 4 sata.. ali budući da svi znate sve o tim proizvodima, ovo će sve trajati 3 sata i 15 minuta." Opet svi u smijeh, ali malo kiseliji. Ide dalje. "Svi koji imaju pozivnice su osvojili nagradno putovanje u Španjolsku." Ljudi se vesele, pomalo i čude. Na to mladić (bosanski naglasak rekla bih) kaže "neka dođe po svoju nagradu onaj tko ima pozivnicu." Par mudrih žena pozamašne dobi se ustaje i viče "al uzeli ste nam ih!". Na to se ostali nasmiju, a mi se samo pogledamo, jer ovo više nije smiješno. O putovanju je pričao nekih 20-ak minuta, kroz koje države se putuje, šta se sve razgleda. Postavio je nekoliko duhovitih pitanja kao što je "a šta vi mislite gdje ćete biti smješteni u Španjolskoj?", a uzvraćaju mu još duhovitijim odgovorom "na plaži". "Da!! Tako je, u šatoru na plaži!". Uopće ne znam prepričati šta se dalje događalo, odlazio je na pola sata, vraćao se, prezentirao proizvod po proizvod. Svako malo je pitao "a šta ćemo sad?". Sve češće se čula riječ "večeru!". Govorio je o proizvodima, podmetačima za krevet. Bakice su dobacivale vrlo smiješna pitanja "jel se može na tome spavati?". Sjedili smo u zadnjem redu, prisjetila sam se školskih dana, kada ti je sve smiješno, a ne smiješ se smijati. Doslovce smo umirali od smijeha. Ili od muke, jer agonija nije prestajala. Onda je uzviknuo "jel ima zainteresiranih?". Svi su šutjeli. Cijene nije rekao, namjerno. I onda je opet otišao negdje iza. I nije ga bilo jaako dugo, činilo se kao vječnost. Mislim da se nikad ne bi ni vratio, da neka gospođa nije otišla i na kraju smo shvatili da je nešto kupila. Odjednom su konobari počeli nositi tanjure. Veselja nikad kraja. Ljudi naručuju još piva, vina, sokova, svi sretni. Bilo je 9 sati! Neki od njih čim su pojeli, ustali su se i otišli. Mi smo ipak malo kulturnija obitelj, pa smo pričekali veseljaka da se vrati i pozdravi nas. I vratio se. I počeo je vaditi još neki proizvod. Sad sam već pomislila kako ću stvarno ovdje sjediti do ponoći! Bahato je za svaki stol samo gurnuo u ruke taj proizvod, "oćete, nećete?!", uzeo ga nazad, bez da pogleda osobi u oči. Kakav je to marketing, ja ne razumijem, ako mi netko može objasniti? I zaboravila sam spomenuti uz svu tu nervozu i čekanje da se pojavi, da u restoranima nema pušenja. Živio zakon o nepušenju. Ali svi kad smo izašli bili smo najsretniji ljudi u cijelom gradu! Jer i to je završilo. I trajalo je točno 3 sata i 15 minuta. Bili smo na prezentaciji dotične firme tri puta, kao iz naslova!

(a na putovanje se ide slijedeće godine... pa tko živ, tko mrtav... doslovno!)